Ponovno na more ove godine...
Kako proći onom plažom, a da ne mislim na njega?
Što kada krenu navirati uspomene?
Ona mala stijena gdje smo bili i isto nebo dan danas?
Tamo živimo zauvijek, još uvijek šetamo plažom držeći se za ruke! Tamo nam valovi još uvijek zapljuskuju noge, u ruci držimo obuću i gledamo se zaljubljeni! Tamo more još uvijek šumi o našoj ljubavi, tamo zvijezde pričaju našu bajku, soba skriva naše prve tajne i poljupce... Tamo ispod smokve sjedimo zaljubljeni i ne možemo se odvojiti jedno od drugog... tamo prvi šut ćekamo "zoru bilu".... <3
zašto ti, mili golube, da mi odeš u vojnike?
noćas sam ti dušu sanjala,
izvorskom sam vodom suze oprala
obećao si da ćeš doći prije prvog snijega
a tebe nema..
obećao si da ćeš doći kada mak procvjeta
a tebe nema..
već je mak u snijegu rano procvao,
slavuj se raspjevao,
suhim potokom je mlijeko poteklo,
ti se nisi vratio...
za tebe, sadila sam ružmarin,
iznikao pelin..
da mi je za te ružom postati,
malo zamirisati...
golube
prva ljubav zauvijek
zauvijek nam ostaje
...golube...
prva ljubav zauvijek
zauvijek nam ostaje...
Znate l' priču o Vasi Ladačkom? -e pa ja sam Vasa...
Jesam, sretna sam, ispunjena, puna života! Počelo je sve ponovno dolaziti na svoje mjesto. Napokon!
Gotovo sam zaboravila što je to "uspjeh"...
Samo sam čekala trenutak da se i ja napokon imam čime pohvaliti! I, eto, dočekala sam ga!
Svi su bili, roditelji, prijatelji, onaj kojim sam te zamijenila...
Bila sam tako sretna i nasmiješena, iskreno, zaboravila sam sebe takvu!
Pili smo vino do dugo u noć, smijali smo se, plesali i pjevali!
Prekrasan osjećaj!
A, onda sam u jednom trenutku pomislila na tebe. Rekoh u sebi:"Gdje si sada da slaviš sa mnom, da me zagrliš i kažeš mi kako si ponosan na mene, gdje si da podijelim sreću sa tobom?"
Porazi su postali nepodnošljivi, a pobjede izgubile sjaj, da mi je ne znam kako bajno i krasno, đaba kad to ne mogu podijelit s tobom. Kad nisi ponosan na mene, kad me ne hrabriš i bodriš, kad niti ne znaš što se sa mnom događa ni gdje sam, kad me ne čekaš do dugo u noć, kad mi ne stigne tvoja poruka, i nema propuštenih poziva, kad se nemam s kime smijati niti kome pričati...čak se više nemam ni kome vratiti...
Đaba i ljudi, i pjesme i vina... đaba i konja vranih, đaba i sata i salaša, đaba njiva i vinograda...đaba sve...
Prođe tako i dan, pa eto, ne sjetim se osim kad čujem neku pjesmu na radiju koja me podsjeti na tebe. Zabavim se koje čime pa više ni ne budem budna svaku noć da sanjarim o tebi. Ne uzimam više mobitel pa da ti tipkam kojekakve poruke koje uvijek završe samo u spremniku ili ih pošaljem nekom drugom da samu sebe zavaram! I tako, stade sve, samo život prođe.
Ne, nisam odustala od tebe, još ti uvijek pišem, samo te puštam da živiš. Ljubav bi trebala biti nesebična, uvijek sam samo mislila na ono što JA trebam, sada mislim na tebe...
Zato te puštam, nije istina da se ne borim, još kako se borim, najviše sama sa sobom!
Teško je ići protiv sebe, teško je okrenuti glavu na drugu stranu i živjeti dalje, ponovno krenuti iz početka, ali kažu da je svaki kraj novi početak...
Da ne duljim, vidiš da ti i dalje pišem. Još se molim za tebe i osjećam te kraj sebe. Još vjerujem u onu pravu ljubav koja sve pobjeđuje, još vjerujem da ti i ja volimo iskreno jedno drugo.
Vrijeme će pokazati i bit će onako kako mora biti...
A meni ostaje to što se volimo... što se još volimo...
Planetom tumaraju Zagubljeni,pogresno iznikli, očajno tragajući za onima koji bi im tako lako mogli biti dragi i bliski. I zasita više ne znam šta je gore? Promašiti tog Nekog Svog za hiljadu godina i hiljadu kilometara, ili za par decenija i tričavih stotinjak kilometara..
Promašiti ga za tisuću godina ili ovih 4, 5 koje stoje iza nas, zaista ne znam što je gore!
Bi li bilo gore da je negdje na kraju svijeta ili ovih 3 kilometra udaljen od mene?
Znam što znači "tako blizu, a tako daleko" jer katkad mogu osjetiti njegov miris u vjetru! Nekad sjedim na balkonu sa mišlju da udišem njegov "zrak".
Odlučih da je vrijeme da pobjegnem od tuge pa ću se pokušati u budućnosti malo više pozabaviti nekim sretnim temama, jer moja tuga što ju više "uzgajam" sve više i više "raste".
Plaše me ti razmjeri moje tuge, pokušat ću pobjeći od nje! Stiže ljeto, nove avanture, puno lijepih stvari i događaja su ispred mene. Krajnje je vrijeme da uzmem život u svoje ruke i napravim nešto zbog čega ću se osjećati bolje.
Pa mlada sam, imam tisuću razloga za život, imam oko sebe ljude koji me vole... nije kraj života, možda je jednog višegodišnjeg poglavlja koje moram zatvoriti i krenuti hrabro naprijed...
"I ljubim dobre, ljubim lake,
neke prave, a neke ne
i sve su vile, sve su kraljice,
i sve su nevažne naspram nje..."
Izmjene se tako godišnja doba, ljeti živiš, jeseni kisneš, zimu prespavaš i sanjariš o toplijim i ljepšim danima, pa u proljeće malo živneš, al eto, svejedno prođoše godišnja doba, a da ni ne primjetiš kako vrijeme brzo prolazi!
Navikneš se eto s vremena na vrijeme da njega više nema, pa se zabaviš nekim drugim očima, tražiš neku drugu ruku i nekom drugom se stisneš u zagrljaj...
Naiđeš na one dobre, al i na one lake. One koji bi te možda i voljeli odbaciš jer shvatiš da to nije ljubav onog kojeg voliš, pa ne želiš da se zavaravaš. Pa kreneš tražiti ljubav u onima lakima, pa shvatiš da tamo uopče nema ljubavi.
Nakon toga obeshrabrena ponovno volim njega, jedinoga koji je zaslužio da ga volim, pa mu se vračam iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu! Ali mi više nismo isti, i svaki taj pokušaj vračanja je fijasko, ali eto, budeš sretan i sa mrvicom ljubavi, budeš sretan slučajnim susretom u gradu i to se još praviš da ga ne vidiš...
I onda opet ljubim neke dobre, neke loše, neke lake i ne znam kakve sve ne, ali ne trebaju mi oni da shvatim ono što odavno znam, a što je Đole rekao ovom pjesmom, zaista, sve su vile, i sve su kraljice, al sve su nevažne... naspram nje... <3
Nek te cuva zadnja ruza tamo gdje nemogu ja, jednom nek nas opet spoji i za deset svjetova...
Odskače od tematike, ali stvarno prekrasna pjesma.....
ZADNJA RUZA
Tko me budi pa mi ostavlja
zadnju ruzu pokraj uzglavlja
cije ime noc mi
nosi cije ja sam kajanje
moja kazna zadnja ruza davno tvoja bila je
Tko je tamo iza
zida sna
jednom ode pa se nevraca
cije ime bog ce reci cija to je sudbina
meni samo
zadnja ruza spava pokraj uzglavlja
Nek te cuva zadnja ruza tamo gdje sad ides ti
mjesto
mene nek ti daju njeznost mali andjeli
Nek te cuva zadnja ruza tamo gdje nemogu ja
jednom
nek nas opet spoji i za deset svijetova
"Tih dvesto šest koraka dužinom tog sokaka nikad ja nisam brojao..."
I stvarno, kroz tu malu uličicu nikad nisam brojala korake, danas me ubija znatiželja, voljela bih znati koliko ih je! Možda ih je samo stotinjak...
Kako sam i mogla brojati korake kada sam uvijek tud prolazila sa njim!
A nije ni on izbrojao korake! Tu hladnu januarsku večere, tužnu i jadnu bez snijega ispratila sam ga do ulaza. Dugo smo se grlili i plakali oboje. Rekla sam mu da to nije zbogom već "do viđenja". Ipak postalo je zbogom...
Pustila sam ga da ode, da sam ga barem zaustavila... Mislila sam, treba mu to da se malo nauči pameti. Nikad više nije nogom kročio u moju ulicu, barem koliko ja znam...
Sada bih se najrađe ustala i otišla u onu njegovu ulicu u koju ni ja odavno ne idem i kojom ne prolazim, ali strah me ponovno doći tamo, u tu ulicu gdje su ostali svi moji snovi i sva moja maštanja!
Svi mi žalimo što nismo brojali te korake!
Bila je noć i dugo sam stajao pod njenim prozorom ispred kuće broj 7a. Tišina je bila, samo koraci nekih noćnih ptica i lepet krila nekih pravih noćnih ptica. Ipak ni na trenutak nisam uspeo pod njenim prozorom te noći da je čujem kako diše, kako diše u snu...
"Zauvek" je, ipak, samo reč...
Velike reči obično imaju malu grešku, i smanjuju se za mrvičak svaki put kad ih izgovoriš. Ni od mog "zauvek" nije ostalo bog zna šta.
Tu je noć padala kiša, išli smo skupa kući zagrljeni...Iznenada je kleknuo zaustavio 2 cure koje su slučajno prolazile. Ni na kraj pameti mi nije bilo što će napraviti... Kleknuo je pred mene i zaprosio me!
Koliko smo se puta kleli jedno drugome i uvijek je tu bila riječ zauvijek, bilo da kažemo jedno drugom da se volimo- zauvijek, ili dok smo ležali zagrljeni u krevetu i govorili da ćemo tako ostati zauvijek...
Rekao mi je jednom da ako ga ostavim da će si istetovirati suzu ispod oka ako ga ostavim, da će me zauvijek čekati, suze nema, niti bi ja htjela da je ima, ali sam bar vjerovala u zauvijek...
Čini se da se i naš zauvijek izlizao, eto, od njega nije ostalo ništa.
Ili je ipak ostalo ono moje jedino što nisam u životu prekršila, moja ljubav prema njemu, čini se, zauvijek...
...i skrijem se u zaklon tvog uha
kao minđuša od duple trešnje...
Šetali smo, on, moj mali dvogodišnji nećak i ja po jednom vikend naselju. Držao je mog nećaka na ramenima i brali su skupa trešnje. Mali je jako uživao u tome...
Stavljao nam je trešnje iza uha i pjevao od sreće. Kakva idilična scena!
Al bilo je i dana kad sam se stvarno skrivala tamo negdje iza njegovog uha u njegovom zagrljaju!
To je bilo mjesto gdje sam se osjećala najsigurnijom! Tamo nije postojalo vrijeme, ni drugi ljudi, samo on i ja u njegovu zagrljaju...
